23.4.13

Run, Forrest, Run!

Ovaj post trebalo je da napišem preključe, ali ja prosto volim da kasnim. Uživam. To mi se toliko dopada, da verujem da ću i na sopstvenu sahranu zakasniti...
Šalu na stranu, u nedelju je održan 26. Beogradski maraton, na kom je između ostalih trčala i moja seka Veka. 
Ona je trčala polu - maraton, dok sam je ja naravno čekala na cilju u društvu fotoaparata i momka. Mog momka. Njen je takođe trčao. Isto polu - maraton.
Gore sam podvukla naravno, jer ja i trčanje - pffffffff. Tu obavezno bude poneki iskrivljen zglob, razbijena kolena i slično. A tek 21 klometar?! Pa molim vas! Nisam ja za te egzibicije. Ali zato Veka jeste 100 %! Ona vam je pravi Forrest Gump! Pametni. Naravno.
Nema gde nje nema. Ide na pilates, yogu, zumbu, plivanje i planinarenje. Čak se i na Mont Blanc popela! Stvarno ne znam kako joj to polazi za rukom...
I kad nekom treba pomoć ona je tu. Pa čak je i maraton iskoristila za aktivizam trčeći u majici BELhospice - a. A nakon trke je nama neupućenima objašnjavala čime se bavi BELhospice. E u tom grmu leži zec! Nisam ja ovaj post napisala da bi bio oda mojoj superkul sestri, iako zaista jeste i super i kul, već baš zbog ove organizacije.
BELhospice je dobrotvorna organizacija koja se bavi zbrinjavanjem terminalno obolelih onkoloških pacijenata. Što bi u prevodu značilo, zbrinjavanjem pacijenata sa poslednjim stadijumom raka kojima bolnice više ne mogu pružiti nikakvu medicinsku pomoć i koji su prepušteni samo svojim porodicama i sebi. U zbrinjavanju ovakvih pacijenata učestvuju lekari, medicinske sestre, psiholozi, socijalni radnici, koji pomažu ne samo pacijentima, već i njihovim porodicama da prođu kroz te teške životne trenutke.
Bitno je napomenuti da su sve usluge ove organizacije potpuno besplatne, kao i da se ona finansira iz dobrotvornih akcija koje se organizuju u toku godine.
Zato vas molim, jer znam da u Srbiji nažalost gotovo da nema porodice u kojoj neko nije oboleo od raka, da lajkujete BELhospice Facebook stranu, podelite je sa prijateljima, i možda im se pridružite u nekoj od narednih akcija.
Unapred hvala.
 
 
 
 
 
 
 
 



 
 

12.4.13

Starke...


Danas i juče - sunce - konačno!
Već sam počela da strepimm da će nas ove godine proleće i lepo vreme zaobići, te da neću imati priliku da svetu predstavim svoje najslađe Starke do sad. Tj. još jedne u nizu najslađih Starki. Meni su sve Starke koje sam u životu kupila i dobila bile najslađe. E sad bi bio red da prestanem da govorim (pišem) reč "najslađe", jer bi neko od tolike količine slatkoće mogao dobiti šećernu bolest!
U svakom slučaju, pošto je juče najzad bilo lepo vreme moje divne patikice su mogle biti premijerno prošetane Nemanjinom, kroz Manjež, kroz Svetozara Markovića sve do Bulevara. A onda nazad od Bulevara sve do Terazija.  
U toj šetnjici prisetila sam se i jedne zaboravljene sitnice. Onih žuljeva koje mi Starke naprave u prvih par dana nošenja, pre nego što se potpuno prilagode nozi. Ne znam samo kako sam to mogla da previdim. Dva puta sam morala da zastanem da malo namestim patiku. Ali nema veze. Kad se za par dana potpuno prilagode mojoj nozi, biće mi udobne kao patofne. Za sad je dovoljno to što su lepe. A devojke nose i gore stvari zbog lepote. Zar ne?!
A sad vas pozdravljam. Odoh napolje. Dan je divan i šteta bi bila provesti ga u kući. 
XX